Presuda - 45 0 Rs 045221 24 Rsž
BOSNA
I HERCEGOVINA
FEDERACIJA
BOSNE I HERCEGOVINE
BOSANSKO-PODRINJSKI
KANTON GORAŽDE
KANTONALNI
SUD U GORAŽDU
Broj:
45 0 Rs 045221 24 Rsž
Goražde,
13.03.2024. godine
Kantonalni sud u Goraždu,
u vijeću sastavljenom od sudija: Đajić Tanje, predsjednice vijeća, Bičo Edina i
Bjelović Milijane, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.Š., iz G., ul. ..., Dž.M. iz G., ul.
..., A.A. iz G., ul. ... i T.Z. iz G., ul. ..., zastupanih po punomoćniku
Plećan Asifu, advokatu iz Sarajeva, protiv tuženog „TVC“ d.o.o. Goražde, sa
sjedištem u Goraždu u ul. Čajnička bb,
zastupanog po punomoćnici Čelik Sabini, advokatici iz Sarajeva, radi
poništenja odluke o otkazu ugovora o radu i potraživanja iz radnog odnosa,
vrijednost spora 10.500,00 KM, rješavajući o žalbi tuženog izjavljenoj na presudu Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 Rs 045221 23 Rs, od 27.12.2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 13.03.2024. godine, donio je
PRESUDU
Žalba tuženog se u cijelosti usvaja, presuda
Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 Rs
045221 23 Rs, od 27.12.2023.
godine, se preinačava na način da se u cijelosti odbija tužbeni zahtjev
tužitelja koji glasi:
I
Poništava se kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2020.
godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava 22.12.2022.
godine, donesen od strane tuženog, te sa nalaže tuženom da uspostavi
radnopravni status tužitelja M.Š. na poslovima Radnik mašinske obrade ili
drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 13.01.2023.
godine, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da tužitelju M. Š. isplati
na ime neisplaćenih naknada plaća za mjesec novembar 2022. godine iznos od 734,21
KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.12.2022. godine, pa do isplate, za mjesec
decembar 2022. godine iznos od 1.009,49 KM, sa zakonskom kamatom počev od
01.01.2023. godine, pa do isplate i za mjesec januar 2023. godine iznos od
458,89 KM, sa zakonskom kamatom počev od 14.01.2023. godine, pa do isplate, sve
u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da za
tužitelja M.Š. uplati obavezne doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje
za period od 08.11.2022. godine do 13.01.2023. godine, u iznosu od 784,23 KM,
sve u roku od 15 dana.
II
Poništava se kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2020.
godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava 22.12.2022.
godine, donesen od strane tuženog, te sa nalaže tuženom da uspostavi radnopravni
status tužitelja Dž.M. na poslovima Varioca ili drugim odgovarajućim poslovima,
počev od 08.11.2022. godine do 13.01.2023. godine, sve u roku od 15 dana.
Obavezuje se tuženi da tužitelju Dž.M. isplati na ime neisplaćenih naknada
plaća za
mjesec novembar 2022. godine iznos od 726,91 KM, sa zakonskom kamatom počev od
01.12.2022. godine, pa do isplate, za mjesec decembar 2022. godine iznos od
999,41 KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.01.2023. godine, pa do isplate i za
mjesec januar 2023. godine iznos od 359,04 KM, sa zakonskom kamatom počev od
14.01.2023. godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da za tužitelja Dž.m. uplati obavezne doprinose
za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 08.11.2022. godine do
13.01.2023. godine, u iznosu od 783,36
KM, sve u roku od 15 dana.
III
Poništava se kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2020.
godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava 22.12.2022.
godine, doneseno od strane tuženog, te sa nalaže tuženom da uspostavi
radnopravni status tužitelja A.A. na poslovima Magacioner ili drugim odgovarajućim
poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 14.01.2023. godine, sve u roku od 15
dana. Obavezuje se tuženi da tužitelju A.A. isplati na ime neisplaćenih naknada
plaća za
mjesec novembar 2022. godine iznos od 738,33 KM, sa zakonskom kamatom počev od
01.12.2022. godine, pa do isplate, za mjesec decembar 2022. godine iznos od
1.015,15 KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.01.2023. godine, pa do isplate i
za mjesec januar 2023. godine iznos od 461,46 KM, sa zakonskom kamatom počev od
15.01.2023. godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da za tužitelja A.A. uplati obavezne doprinose
za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 08.11.2022. godine do
14.01.2023. godine, u iznosu od 783,97
KM, sve u roku od 15 dana.
IV
Poništava se kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2020.
godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava 22.12.2022.
godine, doneseno od strane tuženog, te sa nalaže tuženom da uspostavi
radnopravni status tužitelja T.Z. na poslovima Operater na farbanju ili druge
odgovarajuće poslove, počev od 08.11.2022. godine do 30.11.2022. godine, sve u
roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da tužitelju T.Z. isplati na ime
neisplaćenih naknada plaća sa naknadom za minuli rad za mjesec novembar 2022.
godine iznos od 592,02 KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.12.2022. godine, pa
do isplate, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da za tužitelja T.Z.
uplati obavezne doprinose za penzijsko i
invalidsko osiguranje za period od 08.11.2022. godine do 30.11.2022. godine, u
iznosu od 207,13 KM, sve u roku od 15 dana.
V
Obavezuje se tuženi da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka u
iznosu od 4.860,40 KM, u roku od 15 dana“.
Obavezuju se tužitelji da tuženom nadoknade
troškove parničnog postupka u iznosu od 1.633,80 KM, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
Presudom Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 Rs 045221 23 Rs, od 27.12.2023. godine, tačkom I izreke
poništeno je kao protivzakonito Rješenje o
otkazu ugovora o radu od 25.10.2020. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu
odnosno ostvarivanje prava 22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te
sa nalaže tuženom da uspostavi radnopravni status tužitelja M.Š. na poslovima Radnik mašinske
obrade ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do
13.01.2023. godine, da mu isplati na ime neisplaćenih naknada plaća za mjesec novembar 2022.
godine iznos od 734,21 KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.12.2022. godine, pa
do isplate; za mjesec decembar 2022. godine iznos od 1.009,49 KM, sa zakonskom
kamatom počev od 01.01.2023. godine i za mjesec januar 2023. godine iznos od
458,89 KM, sa zakonskom kamatom počev od 14.01.2023. godine, pa do isplate, te
da za njega uplati obavezne doprinose za PIO za period od
08.11.2022. godine do 13.01.2023. godine,
u iznosu od 784,23 KM, sve u roku od 15 dana.
Tačkom
II izreke poništeno
je kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od
25.10.2020. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava
22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te je naloženo tuženom da
uspostavi radnopravni status tužitelja
Dž.M. na poslovima Varioca ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od
08.11.2022. godine do 13.01.2023. godine, te da mu isplati na ime neisplaćenih
naknada plaća za
mjesec novembar 2022. godine iznos od 726,91 KM, sa zakonskom kamatom počev od
01.12.2022. godine, pa do isplate; za mjesec decembar 2022. godine iznos od
999,41 KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.01.2023. godine i za mjesec januar
2023. godine iznos od 359,04 KM, sa zakonskom kamatom počev od 14.01.2023.
godine, pa do isplate, te da uplati obavezne doprinose za
PIO za period od 08.11.2022. godine do 13.01.2023. godine, u iznosu od 783,36
KM, sve u roku od 15 dana.
Tačkom
III izreke poništeno
je kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu
od 25.10.2020. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje
prava 22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te je naloženo tuženom da
uspostavi radnopravni status tužitelja
A.A. na poslovima Magacioner ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od
08.11.2022. godine do 14.01.2023. godine, da mu isplati na ime neisplaćenih
naknada plaća za
mjesec novembar 2022. godine iznos od 738,33 KM, sa zakonskom kamatom počev od
01.12.2022. godine, pa do isplate, za mjesec decembar 2022. godine iznos od
1.015,15 KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.01.2023. godine i za mjesec
januar 2023. godine iznos od 461,46 KM, sa zakonskom kamatom počev od
15.01.2023. godine, pa do isplate te da uplati
obavezne doprinose za PIO za period od 08.11.2022. godine do 14.01.2023.
godine, u iznosu od 783,97 KM, sve u roku od 15 dana.
Tačkom
IV izreke poništeno
je kao protivzakonito Rješenje otkazu ugovora o radu od
25.10.2020. godine i Odgovor na Zahtjeva za zaštitu odnosno ostvarivanje prava
22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te je naloženo tuženom da
uspostavi radnopravni status tužitelja
T.Z. na poslovima Operater na farbanju ili druge odgovarajuće poslove, počev od
08.11.2022. godine do 30.11.2022. godine, da mu isplati na ime neisplaćenih
naknada plaća sa naknadom za minuli rad za mjesec novembar 2022. godine iznos
od 592,02 KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.12.2022. godine, pa do isplate, te da uplati obavezne doprinose za PIO za period od 08.11.2022. godine do
30.11.2022. godine, u iznosu od 207,13
KM, sve u roku od 15 dana.
Tačkom V
i VI izreke obavezan je tuženi da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog
postupka u iznosu od 4.860,40 KM, u roku od 15 dana, dok je zahtjev tužitelja u
preostalom dijelu od 2.422,01 KM odbijen kao neosnovan.
Blagovremeno izjavljenom žalbom, ovu presudu
pobija tuženi zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno
utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s
prijedlogom da drugostepeni sud žalbu uvaži, preinači prvostepenu presudu na
način da tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan, uz obavezu tužitelja
da tuženom naknade troškove parničnog postupka.
U žalbi navodi da je sud povrijedio pravila
parničnog postupka kada je zaključio da je tuženi bio obavezan da tužiteljima
ponudi radno mjesto referenta prodaje, obzirom da je za navedeno radno mjesto
propisana SSS. Smatra da je sud povrijedio diskreciono pravo tuženog da odredi
kvalifikacije i vještine koje zaposlenik treba da ima za određeno radno mjesto,
odnosno da je time prekoračio granice ispitivanja tužbenog zahtjeva. Ističe da
je sud propustio cijeniti materijalne dokaze iz kojih proizlazi da je primljeni
zaposlenik po kvalifikaciji ekonomski tehničar, dok su tužitelji drugačijih
zanimanja, te pri tome nisu prihvatili ponudu za posao koju im je tuženi
dostavio, odnosno da nisu željeli da se vrate na posao. Ističe da kršenje prava
prioriteta na zapošljavanje nije okolnost koja otkaz ugovora o radu čini
nezakonitim, već se radi o prekršaju na osnovu odredaba iz člana 171. stav 1.
tačka 58. Zakona o radu. Ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno
pravo, te da je neosnovano stavio na teret obavezu tuženom da donosi akt iz
člana 109. i 110. Zakona o radu, obzirom da tuženi nije bio dužan da prije
donošenja odluke o otkazu ugovora o radu vrši konsultacije sa vijećem
zaposlenika i sindikatom, a što je suprotno mišljenju datom od strane
Federalnog ministarstva rada i socijalne politike. Smatra da je sud neosnovano
zaključio da je u konkretnoj ekonomskoj situaciji tuženi mogao tužitelje da zaposli
na druge poslove ili vrši njihovu prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju za druge
poslove, obzirom da bi u takvoj situaciji bio u obavezi da otpusti neke druge
zaposlenike i zaposli tužitelje na njihova radna mjesta. Ističe da je sud
povrijedio odredbe parničnog postupka kada je zaključio da je teret dokazivanja
na tuženom da nije bio u mogućnosti zaposliti tužitelje na drugom radnom
mjestu, odnosno da ih nije mogao prekvalifikovati ili dokvalifikovati, obzirom
da se radi o negativnoj činjenici, zbog čega smatra da je teret takvog
dokazivanja bio na tužiteljima, koji su morali dokazati da je postojalo radno
mjesto na koje ih tuženi može zaposliti.
Tužitelji nisu dostavili odgovor na žalbu.
Pošto je ispitao pobijanu presudu u granicama
žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu člana 221. Zakona o parničnom
postupku (Službene novine Federacije BiH, broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
drugostepeni sud je zaključio slijedeće:
Žalba je osnovana.
Predmet spora je tužbeni zahtjev za poništenje odluka
o otkazu ugovora o radu koje je tuženi donio za tužitelje, sa zahtjevom da tuženi tužiteljima
uspostavi radno pravni status od dana otkaza ugovora o radu do isteka ugovora o
radu na određeno vrijeme, te da im isplati mjesečne plaće koje bi ostvarili u
tom periodu, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog mjesečnog iznosa
pa do isplate, kao i da za navedeni period uplati obavezne doprinose za PIO za
tužitelje, uz obavezu naknade troškova postupka.
Prvostepeni sud je na osnovu materijalnih dokaza
i iskaza tužitelja našao nespornim da su tužitelji bili zaposleni kod tuženog
po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme koji je trajao do 13.01.2023.
godine za prvo i drugotužitelja, do 14.01.2023. godine za trećetužitelja i do
30.11.2022. godine za četvrtotužitelja, da su isti otkazani iz ekonomskih i
organizacionih razloga dana 25.10.2022. godine, da su tužitelji putem
punomoćnika dostavili tuženom zahtjeve za zaštitu i ostvarivanje prava iz
radnog odnosa, a koje je tuženi odbio kao neosnovane svojim odgovorima od
22.12.2022. godine. Nesporno je da je prvotužitelju rješenjem nadležnog organa
priznato pravo vojnog invalida X grupe sa 20% vojnog invaliditeta trajno po
osnovu ranjavanja. Nesporno je i da je tuženi istovremeno donio odluku o otkazu
ugovora o radu više od petorice zaposlenika i to iz ekonomskih i organizacionih
razloga, da je dana 03.04.2023. godine dostavio ponudu za zaključenje ugovora o
radu na određeno vrijeme u trajanju od jednog mjeseca bivšoj zaposlenici K.A.,
da je u periodu od otkaza ugovora o radu do izdavanja informacije od strane
Porezne uprave F BiH, KU u Goraždu od 20.10.2023. godine, imao zaposlenih 122
radnika, te da je nakon 25.10.2022. godine angažovao dva zaposlenika sa VSS,
jednog zaposlenika na mjestu referenta prodaje sa SSS – ekonomski tehničar sa
početkom rada od 23.01.2023. godine, jednog zaposlenika na mjestu higijeničara
sa OŠ sa početkom rada od 27.01.2023. godine. Pored ovoga, tuženi je zaključio
ugovore o radu sa zaposlenicima na radnom mjestu zavarivač, radnika mašinske
obrade, obrađivač gume i plastike, sastavljač gume i plastike i operater na
farbanju, sa početkom rada od 18.04.2023. i 01.05.2023. godine, a za koja je
predviđena SSS. Nesporno je da su na osnovu Pravilnika o unutrašnjoj
organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 14.10.2022. godine kod tuženog
predviđena radna mjesta referent nabavke SSS/VSS sa strukom društveni/tehnički
smjer, 1 izvršilac, radnik na održavanju SSS sa strukom društveni/tehnički
smjer, 1 izvršilac, radnik u proizvodnji NK/SSS bez određene struke, 43
izvršioca. Sud je našao nespornim i da je tuženi dana 14.10.2023. godine donio
odluku o optimizaciji kadrovske strukture u cilju finansijske održivosti i ekonomskog
oporavka, zbog čega je odlučeno da se ukida odjel kadrovske službe i odjel PR,
kao i da se smanjuje broj radnika u odjelu proizvodnje, kao i radnik na
poziciji referenta nabavke. Sud je našao da tuženi prije donošenja odluke o
otkazu ugovora o radu tužiteljima nije donio poseban pisani akt iz člana 110.
Zakona o radu. Nesporno je da je tuženi, dana 17.03.2023. godine, uputio poziv
tužiteljima na razgovor za zaposlenje, da se drugotuženi nije odazvao na poziv,
dok je ostalim tužiteljima ponudio probni ugovor na mjesec dana uz neto plaću
od 596,00 KM, a koji je prihvatio samo četvrtotužitelj, dok su se prvo i
trećetužitelj pismenim putem izjasnili da ne prihvataju ponudu tuženog.
Nesporno je da su prvo, drugo i trećetužitelj, nakon dostavljanja ponude za
razgovor za posao, zasnovali radne odnose kod drugog poslodavca, dok je
četvrtotužitelj evidentiran kao nezaposleno lice.
Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka
ekonomske struke, na koji stranke u postupku nisu imale primjedbi, iz kojeg je utvrdio
da bi tuženi, za period od prestanka ugovora o radu, odnosno od 08.11.2022.
godine do isteka ugovora o radu, tužiteljima bio dužan isplatiti ukupne iznose
plaće i uplatiti doprinose za PIO i to: prvotužitelju plaću u iznosu od
2.202,59 KM i doprinose u iznosu od 754,23 KM, drugotužitelju plaću u iznosu od
2.180,64 KM i doprinose u iznosu od 783,36 KM, trećetužitelju plaću u iznosu od
2.214,94 KM i doprinose u iznosu od 783,97 KM i četvrtotužitelju plaću u iznosu
od 592,03 KM i doprinose u iznosu od 207,13 KM. Vještak je na osnovu bilansa
stanja, bilansa uspjeha i podataka o plaćama i broju zaposlenika utvrdio da je
tuženi u 2021. i 2022. godini poslovao sa gubitkom, uz evidentiran porast
gubitka od 393%.
Sud je svoju odluku zasnovao na odredbama iz
člana 74., 96., 105., 106., 109., 110. i 119. Zakona o radu (Službene novine F BiH,
broj: 1/16, 89/18 i 44/22), odredbama iz člana 23., 24., 25. i 31. Zakona o
vijeću zaposlenika (Službene novine F BiH, broj: 38/04) i odredbama iz člana
277. Zakona o obligacionim odnosima (Službeni
list SFRJ, broj: 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, Službeni list BiH, broj: 2/92,
13/93 i 13/94 i Službene novine F BiH, broj: 29/03 i 42/11). Sud je odbio
prigovor tužitelja da je rješenje o otkazu ugovora o radu donijela neovlaštena
osoba, obzirom da je uvidom u materijalne dokaze utvrdio da se radi o licu koje
je ovlašteno za zastupanje tuženog. Neosnovanim je našao i prigovor da tuženi
nije primijenio odredbe iz člana 105. i 106. Zakona o radu, obzirom da je našao
da je odluka o otkazu donesena dana 25.10.2022. godine, a da su tužitelji
odjavljeni dana 07.11.2022. godine, odnosno protekom otkaznog roka. Sud je
našao da su neosnovani prigovori koji se odnose na nepoštivanje odredaba o
obaveznim konsultacijama sa vijećem zaposlenika i sindikatom prije donošenja
odluke o otkazu ugovora o radu, obzirom da iz provedenih dokaza proizlazi da
kod tuženog nije formirano vijeće zaposlenika i sindikat, zbog čega tuženi i
nije imao obavezu provođenja konsultacija u smislu odredaba iz člana 109. i
110. Zakona o radu i odredaba iz člana 23., 24. i 31. Zakona o vijeću
zaposlenika.
Sud je našao osnovanim navode tužitelja da ih
tuženi nije zaposlio na drugim poslovima, odnosno da ih nije osposobio za rad
na drugim poslovima, prilikom otkazivanja ugovora o radu, a u skladu sa
odredbama iz člana 96. Zakona o radu, odnosno da bez obzira na ekonomsku
opravdanost otkaza ugovora o radu nije dokazao da se od njega nije moglo osnovano
očekivati da ih zaposli na druge poslove ili da ih prekvalifikuje i
dokvalifikuje za rad na drugim poslovima, pri čemu se pozvao na pravni stav
Vrhovnog suda F BiH iznesen u presudi broj: 65 0 Rs 338834 20 Rev, od
09.03.2021. godine. Sud je zaključio da je tuženi dokazao da postoje opravdani
ekonomski razlozi za otkaz ugovora o radu ali da nije dokazao da se ne može
osnovano očekivati od poslodavca da zaposli radnika na druge poslove ili da ga
prekvalifikuje i dokvalifikuje za rad na drugim poslovima, obzirom da nije
dokazao da je tužiteljima nudio drugo radno mjesto, prekvalifikaciju ili
dokvalifikaciju, odnosno da nije imao drugih radnih mjesta na koje bi ih mogao
rasporediti, posebno ako se uzme u obzir da nije donosio akt iz člana 109. i
110. Zakona o radu, na osnovu kojih bi došao do konkretnih mjera za
raspoređivanje zaposlenika da druga radna mjesta, odnosno njihovu
prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju. Sud je našao da je tuženi, u skladu sa
odredbama iz člana 96. stav 3. i člana 110. stav 3. Zakona o radu, bio u
obavezi da prije zapošljavanja zaposlenika R.E., koji je zaposlen dana
23.01.2023. godine na radno mjesto referent prodaje sa SSS ekonomskog
tehničara, ponudi tužiteljima zaposlenje na navedeno mjesto, obzirom da su isti
ispunjavali uslove SSS. Pored ovoga, sud je našao da je tuženi nakon uručenja
otkaza ugovora o radu tužiteljima zapošljavao nove zaposlenike sa školskom
spremom i na poslovima koji odgovaraju školskoj spremi, poslovima i zadacima
tužitelja, zbog čega je utvrdio da su odluke o otkazu ugovora o radu i odgovori
na zahtjeve za zaštitu i ostvarivanje prava doneseni protivno odredbi iz člana
96. stav 1., 2. i 3. i člana 110. stav 3. Zakona o radu, zbog čega je donio
odluku kao u izreci presude, primjenom odredaba iz člana 106. stav 2. tačka b.
Zakona o radu. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati sud je donio na osnovu
odredaba iz člana 277. ZOO, dok je odluku o troškovima postupka donio na osnovu
odredaba iz člana 386. i 387. ZPP-a.
Odredbama iz člana 96. stav 1. Zakona o radu F BiH
(Službene novine F BiH, broj: 26/16, 89/18 i
44/22) propisano je da poslodavac može otkazati radniku ugovor o radu,
uz propisani otkazni rok, ako: a. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih,
tehničkih ili organizacijskih razloga, ili b. radnik nije u mogućnosti da
izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa. Stavom 2. istog člana propisano je da
poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. istog člana,
ako se ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli radnika na druge
poslove ili da ga prekvalifikuje i dokvalifikuje za rad na drugim poslovima.
Stavom 3. navedenog člana propisano je da ako u periodu od jedne godine od
otkazivanja ugovora o radu u smislu stava 1. tačka a. ovog člana, poslodavac
namjerava da zaposli radnika sa istim kvalifikacijama i stepenom stručne spreme
ili na istom radnom mjestu, prije zapošljavanja drugih lica dužan je ponuditi
zaposlenje onim radnicima čiji su ugovori o radu otkazani.
Odredbama iz člana 102. istog Zakona propisano je
da u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, na
poslodavcu je teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora
o radu u smislu člana 96. stav 1. tačka a. i b. i člana 97. stav 1. i 2. istog
zakona.
Članom 23. stav 1. tačka 3. Zakona o vijeću
zaposlenika F BiH (Službene novine F BiH, broj: 38/04) propisano je da se
poslodavac prije donošenja odluke značajne za prava i interese zaposlenika
poslodavca obavezno konsultuje sa Vijećem zaposlenika o namjeravanoj odluci a
naročito ako se radi o otkazu. Članom 25. Zakona o vijeću zaposlenika propisano
je da je odluka poslodavca donesena suprotno odredbama ovog Zakona o obavezi
konsultovanja sa vijećem zaposlenika, ništava.
Ovaj sud ukazuje da spor po tužbi kojom se pobija
odluka o otkazu ugovora o radu nije spor pune jurisdikcije, već spor u kojem se
vrši ocjena zakonitosti, zbog čega se ovlaštenje suda svodi na ispitivanje
zakonitosti donesene odluke, bez ulaženja u bit same stvari, a kako se ne bi
povrijedilo autonomno pravo svakog poslodavca da vrši organizaciju poslovanja
na način koji mu omogućava ostvarivanje najboljih poslovnih rezultata. Stoga
sud nije nadležan da preispituje osnovanost odluke o promjeni organizacije rada
poslodavaca, odnosno da preispituje sistematizaciju radnih mjesta u kontekstu
broja izvršilaca i rasporeda postojećih radnih mjesta, obzirom da je to u
isključivoj nadležnosti poslodavca. Stoga je diskreciono pravo poslodavca da
utvrđuje postojanje trajnih potreba za radom radnika na određenom radnom
mjestu, pa je stoga ovlašten i da donese odluku da je u skladu sa
racionalizacijom poslovanja prestala potreba za radom određenih radnika. Radnik
može smatrati da je sposoban obavljati poslove bilo kojeg radnog mjesta ali je
za popunjavanje radnih mjesta mjerodavan isključivo poslodavac, koji je
ovlašten da u tom procesu vrednuje pojedinačne interese i sposobnosti radnika
za obavljanje određenih poslova.
Žalbeni razlog povrede odredaba parničnog
postupka ostao je neobrazložen. U žalbi nije navedena niti jedna od odredbi iz
Zakona o parničnom postupku, s tvrdnjom da prvostepeni sud tu konkretnu odredbu
nije primijenio ili da ju je nepravilno primijenio, pa da je ta neprimjena ili
nepravilna primjena bila od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
Bez takve konkretizacije žalba je paušalna, a paušalnu žalbu i žalbene navode
drugostepeni sud ne može uzeti u obzir niti cijeniti, pa tako niti uvažiti kao
osnovane. Kako prema stanju u spisu ni u postupku kod prvostepenog suda koji je
prethodio donošenju pobijane presude, kao ni u samoj presudi nije bilo i nema
nedostataka iz člana 209. stav 2. tačka 2), 3), 8), 9), 12) i 13) Zakona o
parničnom postupku, a na koje nedostatke drugostepeni sud pazi po službenoj
dužnosti, saglasno odredbi iz člana 221. Zakona o parničnom postupku, znači da
žalbeni razlog povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren.
Prvostepeni
sud je pogrešno primijenio odredbe iz člana 362. stav 1. tačka 2. ZPP-a jer
nije utvrdio da se u konkretnoj parnici u
materijalno-pravnom smislu radi o više tužbenih zahtjeva istaknutih u jednoj
tužbi od strane više tužitelja koji su samo formalni suparničari. U tom slučaju
se vrijednost spora utvrđuje za svakog od suparničara u skladu sa vrijednošću
spora svakog pojedinačnog tužbenog zahtjeva, a ne po zbiru vrijednosti spora
svih suparničara. Pogrešan je zaključak prvostepenog suda da je vrijednost
spora 10.050,00 KM, a kako je to
naznačeno u presudi, obzirom da se radi o tužbenim zahtjevima različitih
tužitelja, a ne o više tužbenih zahtjeva jednog tužitelja koji se zasnivaju na
istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi u skladu sa odredbama iz člana 318. stav 1.
ZPP-a. Stoga se vrijednost parnice utvrđuje za svakog suparničara pojedinačno,
pri čemu je najviša vrijednost pojedinačno iskazanog tužbenog zahtjeva u tužbi 2.214,94 KM. Ipak, kako navedena povreda nije od
uticaja na raspravljanje o tužbenim zahtjevima, već samo o zahtjevu za naknadu
troškova postupka, to navedena povreda nije bila od uticaja ni na konačnu
odluku suda, zbog čega se ista ne može smatrati bitnom povredom odredaba
parničnog postupka.
Neosnovan je i
žalbeni razlog pogrešno
i nepotpuno
utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostepeni sud tokom postupka
proveo sve dokaze predložene po
strankama, te na temelju pravilne ocjene provedenih dokaza u
skladu sa članom 8. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku, prvostepeni sud
je i po ocjeni ovog suda pravilno utvrdio odlučne činjenice u ovoj pravnoj
stvari.
Na osnovu stava
Ustavnog suda BiH iznesenog u odluci broj: AP-1883/20, od 12.01.2022. godine,
proizlazi da je, shodno odredbama iz člana 7. i 8. Zakona o parničnom
postupku, obaveza tužitelja da dokažu da
postoje radna mjesta na koja bi mogli biti raspoređeni, obzirom da je tuženi
tvrdio da postoji opravdana potreba za otkazivanjem ugovora o radu iz
ekonomskih i finansijskih razloga. Uzimajući u obzir činjenicu da se Ustavni
sud prilikom donošenja konkretne odluke poziva i na odredbe iz člana 102.
Zakona o radu, koji je donesen 2016. godine, to proizlazi da se obaveza
poslodavca propisana navedenim odredbama odnosi samo na dokazivanje postojanja
opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu u smislu odredaba iz člana 96. stav
1. tačka a. i b. Zakona o radu ali ne i u odnosu na odredbe iz stava 2. istog
člana. Naime, sud je stava da se negativna činjenica da se moglo očekivati da
je poslodavac prije otkaza mogao zaposliti radnika na druge poslove ili da ga
prekvalifikuje i dokvalifikuje na rad na drugim poslovima dokazuje na osnovu
odredaba iz člana 7. i 8. Zakona o parničnom postupku, odnosno da je teret
takvog dokazivanja na tužitelju.
Stoga je osnovan
prigovor tuženog da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno
odredbe iz člana 96. stav 1. tačka a. i b. Zakona o radu kada je neosnovano
prebacio teret dokazivanja na tuženog da nije bio u mogućnosti zaposliti
tužitelje na drugom radnom mjestu u momentu donošenja odluke o otkazu ugovora o
radu. Naime, tužitelji su dokazali da je tuženi vršio zapošljavanje novih
zaposlenika nakon uručenja otkaza ugovora o radu i to na radna mjesta koja
odgovaraju njihovoj stručnoj spremi ali ne i u momentu donošenja odluke o
otkazu ugovora o radu. Pri tome iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je
tuženi zapošljavanje vršio nakon isteka roka na koji su bili zaključeni ugovori
o radu na određeno vrijeme sa tužiteljima, obzirom da je posljednji takav
ugovor bio zaključen do dana 14.01.2023. godine, dok je ugovor o radu sa novim zaposlenicima
zaključeni dana 23.01.2023. i 27.01.2023. godine. Ovaj sud je stava da tuženi
nije bio u obavezi ponuditi tužiteljima radna mjesta sa VSS koja je naknadno
popunio, obzirom da tužitelji koji su zaposleni sa SSS ne ispunjavaju uslove za
obavljanje poslova na tom radnom mjestu. Pored ovoga, sud je stava da tužitelji
nisu dokazali da je u momentu donošenja odluke o otkazu ugovora o radu bilo
raspoloživo bilo koje radno mjesto koje odgovara njihovoj stručnoj spremi i
kvalifikaciji, a na koje ih je tuženi mogao zaposliti, zbog čega je pogrešan
zaključak prvostepenog suda da je odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita jer
tuženi nije dokazao da tužitelje nije mogao zaposliti na drugom radnom mjestu.
Neosnovan je
prigovor tuženog da je činjenica da tužitelji nisu prihvatili ponudu za radna
mjesta od značaja prilikom ispitivanja zakonitosti postupanja prilikom
zaključenja ugovora o radu sa zaposlenicima koje je zaposlio u mjesecu januaru
2023. godine, obzirom da je ponudu za zaključenje novih ugovora tužiteljima
dostavio nakon izvršenog zapošljavanja radnika sa SSS, odnosno tek u mjesecu
martu iste godine. Ipak, kako iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tuženi na
navedeno radno mjesto zaposlio zaposlenika koji ima isti kvalifikaciju kao i
radnici koje je odabrao tuženi za obavljanje poslova navedenog radnog mjesta,
odnosno kako nisu dokazali da ispunjavaju uslove za obavljanje navedenih
poslova, to je sud utvrđujući da je time povrijeđeno pravo tužitelja povrijedio
pravo na diskrecionu odluku poslodavca prilikom odabira najboljeg kandidata za
određeno radno mjesto, a što ne može uticati na zakonitost odluke tuženog o
otkazu ugovora o radu tužiteljima.
Osnovano tuženi
prigovara da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je naveo da je tuženi
trebao donijeti akt iz člana 109. i 110. Zakona o radu iz kojeg bi proizašla
analiza mogućnosti zapošljavanja tužitelja na nekom drugom radnom mjestu,
odnosno mogućnost prekvalifikacije i dokvalifikacije, obzirom da i sam sud
navodi da tuženi nije bio u obavezi donošenja takvog akta zbog činjenice da kod
istog nije formirano Vijeće zaposlenika ili Sindikat. Naime, tuženi je Odlukom
o optimizaciji kadrovske strukture u cilju finansijske održivosti i ekonomskog
oporavka, od 14.10.2023. godine, opravdao potrebu smanjenja broja radnika u
proizvodnom pogonu u kojem su radili tužitelji, pri čemu je izbor zaposlenika
koje je otpustio u domenu njegove diskrecione ocjene o tome koji od zaposlenika
će na najbolji način odgovoriti zadacima koje očekuje, pa je i njegovo pravo da
odluči kojim zaposlenicima će otkazati ugovor o radu, posebno ako se uzme u
obzir da se radi o ugovorima o radu koji nisu trajnog karaktera i čiji istek
nastupa u skorijem periodu.
Kako je tuženi u
cijelosti uspio sa žalbom to je valjalo preinačiti i odluku o troškovima
postupka. Odluka o troškovima postupka donesena je na osnovu člana 386. stav
2., 387. i 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku, član 1. Zakona o izmjenama
i dopunama Zakona o advokaturi F BiH (Službene novine Federacije BiH, broj:
18/05) i člana 12., 13., 26., 27., 29. i 31. Tarife o nagradama i naknadi
troškova za rad advokata (Službene novine Federacije BiH, broj: 22/04). Prilikom odlučivanja o troškovima
postupka, ovaj sud je uzeo u obzir samo troškove koji su bili potrebni za
vođenje parnice, kao i uspjeh stranaka u postupku, a u skladu sa članom 386.
stav 2. Zakona o parničnom
postupku.
Tuženom pripadaju troškovi prvostepenog postupka po
osnovici za obračun nagrade za zastupanje u parničnom postupku za vrijednost
spora do 5.000,00 KM a po odredbama iz člana 12. Tarife o nagradama i naknadi
troškova za rad advokata, odnosno po osnovici od 80 bodova, a na osnovu
vrijednosti spora za najviši tužbeni zahtjev u iznosu od 2.214,94 KM. Tako
tuženom pripadaju troškovi prvostepenog postupka u iznosu od 240,00 KM na ime
sastava odgovora na tužbu po punomoćniku, 240,00 KM na ime zastupanja po
punomoćniku na pripremnom ročištu, 120,00 KM na ime zastupanja po punomoćniku
na nastavku pripremnog ročišta, 240,00 KM na ime zastupanja na ročištu za
glavnu raspravu, sve uvećano za PDV od 17% u iznosu od 142,80 KM. Imajući u
vidu činjenicu da je tuženi u potpunosti uspio sa žalbom to mu pripadaju i
troškovi sastava žalbe po punomoćniku u iznosu od 300,00 KM, uvećano za iznos
PDV-a od 51,00 KM. Tako ukupni troškovi koji pripadaju tuženom iznose 1.633,80
KM. Tuženom nisu priznati troškovi sastava obrazloženog podneska od 25.09.2023.
godine obzirom da isti nije bio neophodan za vođenje postupka jer se sadržaj
istog mogao iznijeti i na pripremnom ročištu na zapisnik suda.
Na osnovu iznesenog, ovaj sud zaključuje da je
prvostepeni sud na potpuno i ispravno utvrđeno činjenično stanje pogrešno
primijenio materijalno pravo, zbog čega su žalbeni razlozi tuženog zbog kojih
se pobija prvostepena presuda osnovani, pa je stoga žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena kao u izreci, primjenom
odredbe člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (Službene novine
Federacije BiH, broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
PREDSJEDNICA VIJEĆA
Đajić
Tanja
-