Presuda - 45 0 P 044158 24 Gž
BOSNA
I HERCEGOVINA
FEDERACIJA
BOSNE I HERCEGOVINE
BOSANSKO-PODRINJSKI
KANTON GORAŽDE
KANTONALNI
SUD U GORAŽDU
Broj:
45 0 P 044158 24 Gž
Goražde,
08.02.2024. godine
KANTONALNI
SUD U GORAŽDU, u vijeću sastavljenom od sudija Đajić Tanje, predsjednice vijeća,
Bičo Edina i Bjelović Milijane, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H.A.
iz S., ul. ..., zastupanog po punomoćniku Alagić Damiru, advokatu iz Sarajeva,
protiv tuženih Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, zastupanog po
Kantonalnom pravobranilaštvu BPK-a Goražde, ul. 1. Slavne višegradske brigade
2a, Grada Goražde, zastupanog po Gradskom pravobranilaštvu Grada Goražda, ul.
Maršala Tita 2 i JP Autoceste F BiH d.o.o. Mostar, zastupanog po zakonskom
zastupniku direktoru V.E., ul...., M., radi uznemiravanja prava vlasništva, vrijednost spora 30.100,00 KM, rješavajući o žalbi
tužitelja izjavljenoj na presudu Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P
044158 22 P, od 27.11.2023. godine, u sjednici vijeća
održanoj dana 08.02.2024. godine, donio je
PRESUDU
Žalba
tužitelja se odbija kao neosnovana, presuda Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P 044158 22 P, od 27.11.2023. godine, se potvrđuje.
Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi
tužitelja i prvotuženog za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
Prvostepenom presudom odbijen je tužitelj sa
tužbenim zahtjevom (ispravno odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja)
kojim je traženo da se utvrdi da je radnjama tuženih
na izgradnji mosta na rijeci Drini, u mjestu O. u Goraždu, bez prethodno
obezbijeđene saobraćajne veze između mosta i magistralnog puta Foča – Goražde,
prouzrokovano uznemiravanje prava vlasništva tužitelja na nekretninama
označenim kao k.č. 5493 Pašnjak 3. klase (Demirovina) u površini od 605 m2
i k.č. 5494 Ostalo neplodno zemljište (Demirovina) u površini od 150 m2,
na način da je tužitelju onemogućeno korištenje vlastitih parcela jer se istima
svakodnevno saobraća vozilima koja prelaze preko mosta, te potom prelaze preko
parcela tužitelja kako bi došli do magistralnog puta, odnosno parcele tužitelja
svakodnevno koriste kao jedinu saobraćajnu poveznicu i to bez saglasnosti
tužitelja, te da se naloži tuženima da prestanu sa uznemiravanjem te da se
ubuduće uzdrži od bilo kojeg oblika uznemiravanja prava vlasništva tužitelja i
da mu naknade troškove postupka, sve u
roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Stavom drugim izreke utvrđeno je da
je tužba tužitelja od 28.03.2022.
godine povučena u odnosu na trećetuženog JP Autoceste F BIH, dok je stavom
trećim izreke obavezan tužitelja da prvotuženom isplati troškove
parničnog postupka u iznosu od 3.240,00 KM.
Tužitelj je putem
punomoćnika blagovremeno izjavio žalbu na prvostepenu presudu koju pobija zbog
povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava,
predlažući da drugostepeni sud žalbu uvaži, prvostepenu presudu preinači u
pobijanom dijelu na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužioca i
obaveže tužene da mu nadoknade troškove postupka ili da ukine prvostepenu
presudu i predmet vrati na ponovni postupak prvostepenom sudu.
U žalbi ističe da je
prvostepeni sud prilikom donošenja presude povrijedio odredbe iz člana 209.
tačka 8. Zakona o parničnom postupku, pri čemu je samo naveden sadržaj navedene
odredbe bez navođenja na koji način je konkretno ista i povrijeđena. Iznosi
sadržaj navoda iz tužbe i ocjenu pojedinačnih dokaza koji su provedeni pred
prvostepenim sudom ističući da je prilikom izgradnje mosta na rijeci Drini
korištena parcela tužioca broj 5493 i 5494, a koje su korištene kao prilazni
put još za vrijeme postojanja visećeg mosta
koji je srušen u toku rata. Navodi da se tužitelj više puta bezuspješno
obraćao tuženima sa prijedlogom da se vansudskim putem riješe imovinsko-pravni
odnosi za navedene parcele, te da je tražio dostavu informacija na koji način
je prostornim planom regulisan priključak mosta na magistralnu cestu. Ističe da
je ukazivao na nenadležnost tuženih za donošenje odobrenja za građenje,
nalazeći da je za isto nadležna Federacija BiH, pri čemu je tražio od tuženih
da se pokrene postupak ukidanja izdatih dozvola. Ističe da su navodi tuženih da
se ne može utvrditi kojim radnjama su tuženi uznemiravali tužitelja u
korištenju prava vlasništva nekretnina u suprotnosti sa provedenim dokazima iz
kojih proizlazi da su tuženi izdali saglasnost za gradnju, odnosno bili
investitori i gradili objekat, čime su izvršili uznemiravanje tužitelja u pravu
vlasništva predmetnih nekretnina. Ističe da je neosnovan prigovor drugotuženog
o proteku roka za zaštitu smetnje posjeda, odnosno da su neosnovani prigovori
nedostatka pasivne legitimacije, pozivajući se na odredbe iz člana 49. Zakona o
vlasničko-pravnim odnosima i člana 86. Zakona o stvarnim pravima. Ističe da su
vršenjem radnje prevoza kamiona i materijala za izgradnju mosta na rijeci Drini
tuženi svojim radnjama oduzeli i uznemiravali u posjedu i otežavali vršenje
faktičke vlasti tužitelja na nekretnini, to je isti ovlašten da traži uspostavu
stanja koje je postojalo prije uznemiravanja ili prestanak radnji kojima se
vrši uznemiravanje. Smatra da je teret dokazivanja da imaju pravo da
preduzimaju radnju prolaza spornim putem na strani tuženih.
Prvotuženi je putem zakonskog zastupnika dostavio
odgovor na žalbu u kojem u cijelosti osporava kao neosnovane navode žalbe, uz
prijedlog da ovaj sud u cijelosti odbije žalbu tužitelja i potvrdi prvostepenu
presudu.
U odgovoru na žalbu ističe da su navodi žalbe
ostali na nivou okončanja glavne rasprave, te da se u istoj ne iznose prigovori
koje bi se mogli ispitati u pogledu žalbe, odnosno da se isti svode na ocjenu
dokaza koju je izvršio prvostepeni sud. Ističe da je tužitelj u prvostepenom
postupku propustio provesti dokaze kojima dokazuje činjenice vezane na nastanak
uznemiravanja prava vlasništva jer nije izvršio identifikaciju nekretnine na
kojoj je nastalo uznemiravanje, odnosno nije dokazao postojanje prilaznog puta,
u kojoj mjeri isti zauzima njegovu nekretninu, niti je dokazao postojanje
radnji kojima ga je tuženi uznemiravao u korištenju nekretnine.
Drugotuženi nije dostavio odgovor na žalbu.
Pošto je ispitao pobijanu presudu u granicama
žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu člana 221. Zakona o parničnom
postupku (Službene novine Federacije BiH, broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
drugostepeni sud je zaključio slijedeće:
Žalba
nije osnovana.
Predmet
ovog spora je tužbeni zahtjev da se utvrdi da su tuženi uznemirili tužitelja u
korištenju prava vlasništva na nekretnini, te da im se naloži da prestanu sa
bilo kakvim uznemiravanjem prava vlasništva tužitelja na predmetnim
nekretninama, uz obavezu naknade troškova postupka.
Prvostepeni sud je nakon provedenog postupka
našao nespornim da je tužitelj vlasnik nekretnina označenih kao k.č. 5493,
pašnjak 3. klase, Demirovina, površine 605 m2 i k.č. 5494, ostalo neplodno
zemljište, Demirovina, površine 150 m2, upisanih u ZK ulošku broj 299, KO ....
Sud je našao spornim da li su tuženi uznemiravali tužitelja u njegovom pravu
vlasništva. Sud je odbio prigovor
drugotuženog o neblagovremenosti tužbe, nalazeći da pravo vlasnika na
podnošenje tužbe za povrat stvari od osobe koja je u njenom posjedu i
uznemiravanje prava vlasništva ne zastarijevaju, a na osnovu odredaba iz člana
126. Zakona o stvarnim pravima.
Sud
je iz provedenih dokaza utvrdio da je drugotuženi 2006. godine izdao
urbanističku saglasnost prvotuženom kao investitoru, a za izgradnju mosta na
rijeci Drini u naselju O. na parcelama broj: 5500/2, 6071 i 5500/1, KO ... i 4775,
4778 i 4779, KO ..., a naknadno i odobrenje za građenje i rješenje o upotrebi
mosta od 17.07.2007. godine, pri čemu kod izgradnje mosta nije bila donešena
prostorno-planska dokumentacija za predmetno područje, da je trenutno na snazi
Prostorni plan BPK Goražde kojim nije detaljno razrađen način priključka mosta
na magistralnu cestu. Sud je utvrdio da se tužitelj obraćao sa zahtjevom
drugotuženom da otkloni nedostatke koji se odnose na njegovu nenadležnost za
izdavanje navedenih dozvola, kao i da je tuženi obavijestio tužitelja da
dostavi dokaze o postojanju pravnog osnova za poništenje ili ukidanje izdatih
odobrenja, pozivajući se na odredbe iz člana 260. Zakona o upravnom postupku.
Nesporno je da je pravosnažnom presudom Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P
008893 08 P, od 18.05.2009. godine, odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za
naknadu štete nastale na predmetnim parcelama, a koji je bio usmjeren protiv
prvotuženog i Hidrogradnje d.d. Sarajevo. Sud je našao da je predmetni most
uknjižen kao vlasništvo Federacije BiH, odnosno da se nalazi na rijeci Drini
koja je javno vodno dobro, a koji koriste stanovnici naselja O. za pješački
prelaz i prelaz motornim vozila na desnu obalu rijeke Drine, dok su parcele
koje su u ZU ulošku broj 52, KO ..., označene kao prilazni put i nekategorisani
put upisane kao vlasništvo Grada Goražde.
Sud je našao da tužbeni zahtjev
tužitelja nije osnovan, primjenom odredaba iz člana 132. Zakona o stvarnim
pravima, obzirom da iz provedenih dokaza ne proizlazi da su tuženi bilo kakvim
radnjama izvršili čin uznemiravanja prava vlasništva na označenim nekretninama
tužitelja, obzirom da smatra da činjenica da nije obezbijeđena saobraćajna veza
između mosta i magistralnog puta Foča – Goražde ne predstavlja radnju
uznemiravanja prava vlasništva tužitelja. Nadalje, sud je stava da činjenica da
je drugotuženi izdao urbanističku saglasnost, građevinsku dozvolu i upotrebnu
dozvolu koje se odnose na druge parcele, a ne predmetne parcele tužitelja, ne
predstavlja uznemiravanje prava vlasništva jer se radi o izdavanju akata u
okviru zakonskih ovlaštenja drugotuženog, a čiju zakonitost nije cijenio.
Ističe da su tuženi u postupku isticali da nisu poduzimali bilo kakve radnje
kojima bi se uznemiravalo pravo vlasništva na nekretninama tužitelja, pri čemu
je zaključio da tužitelj tužbom i nije precizirao u čemu se sastoji obustava
ponašanja uznemiravanja prava vlasništva, odnosno na koji način bi se izvršila
uspostava ranijeg stanja, pri čemu nije jasno kako bi se izvršila uspostava
ranijeg stanja, obzirom da tužitelj iznosi da parcelu koriste građani za
prelazak preko mosta kao javni put. Stoga je sud utvrdio da je osnovan prigovor
tuženih o nedostatku pasivne legitimacije, obzirom da nije dokazano da su na
bilo koji način uznemiravali pravo vlasništva tužitelj na predmetnim
nekretninama. Sud je o troškovima postupka odlučio na osnovu odredaba iz člana
386., 387. i 396. ZPP-a.
Odredbama iz člana
132. Zakona o stvarnim pravima propisano je da ako treća osoba protupravno
uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne
oduzimanjem stvari, on ima pravo da tužbom zahtijeva da to uznemiravanje prestane.
Vlasnik mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo, a pretpostavljeni vlasnik
činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegovo vlasništvo kao i da ga druga
osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlaštenja u pogledu stvari. Ukoliko
tuženi tvrdi da ima pravo preduzimati radnje kojima se uznemirava vlasnik,
dužan je to dokazati.
Na
temelju prednjeg utvrđenja prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno
pravo i to odredbe iz člana 132. Zakona o stvarnim pravima (Službene novine F BiH,
broj: 66/13 i 100/13), kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, pravilno
zaključujući da tužilac nije dokazao sam čin uznemiravanja vlasništva.
Žalbeni razlozi povrede odredaba parničnog
postupka nisu ostvareni, obzirom da prema stanju u spisu ni u postupku kod
prvostepenog suda koji je prethodio donošenju pobijane presude, kao ni u samoj
presudi nije bilo i nema nedostataka iz člana 209. stav 2. tačka 2), 3), 8),
9), 12) i 13) Zakona o parničnom postupku, a na koje nedostatke drugostepeni
sud pazi po službenoj dužnosti, saglasno odredbi iz člana 221. Zakona o
parničnom postupku, znači da žalbeni razlog povrede odredaba parničnog postupka
nije ostvaren. U obrazloženju presude
dati su potpuni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih je vidljivo zašto je
tužbeni zahtjev tužitelja odbijen. Prvostepeni sud je naveo kojim se razlozima
rukovodio, odnosno koje činjenice i okolnosti je uzeo u obzir prilikom
odlučivanja o tužbenom zahtjevu. Pri tome je sve provedene dokaze cijenio na
način propisan odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku, a što proizlazi iz analize provedenih dokaza, jer
dati razlozi imaju svoju činjeničnu i pravnu osnovu u provedenim dokazima i
stanju predmetnog spisa.
Neosnovan
je prigovor tužitelja da je presuda donesena uz povredu odredbe iz člana 209.
tačka 8. ZPP-a pri čemu nije ni naveo na koji način je prvostepeni sud istu
povrijedio. Naime, tužitelj nije naveo na koga se konkretna odredba odnosi, pri
čemu je prvotuženog i drugotuženog označio u tužbi koju je podnio sudu. Tužene
je u toku postupka zastupalo nadležno pravobranilaštvo koje je zakonom
ovlašteno za zastupanje istih, pri čemu su na ročištima bili prisutni Zamjenik
kantonalnog pravobranioca, odnosno Gradski pravobranilac, a što proizlazi iz
zapisnika o provedenim ročištima. Pored ovoga, nadležnost za donošenje upravnih
rješenja kojima je izdata urbanistička saglasnost, odobrenje za građenje i
upotrebna dozvola nije bila predmet tužbe, dok Federacija BiH i nije označena
kao tužena u ovom postupku, zbog čega sud i nije imao potrebe da istu poziva u
toku postupka, niti je bio dužan da utvrđuje ko je bio nadležan za donošenje
predmetnih odluka, obzirom da se radi o predmetu uznemiravanja vlasništva u
kojem se odlučuje isključivo o postojanju uznemiravanja i nalaže prestanak
utvrđenog uznemiravanja, dok tužitelj eventualni zahtjev za utvrđivanje
zakonitosti donesenih rješenja može isticati u posebnoj tužbi.
Nadalje, iz prvostepenog postupka proizilazi da
je tužitelj tražio zaštitu od uznemiravanja na parceli broj 5493 Pašnjak 3. klase (Demirovina) u površini od 605 m2
i k.č. 5494 Ostalo neplodno zemljište (Demirovina) u površini od 150 m2,
pri čemu iz ZK uloška broj 299, KO ..., proizilazi da je tužitelj upisan kao
vlasnik nekretnine u dijelu 1/1. Odredbama iz člana 123. Zakona o parničnom postupku
(Službene novine F BiH, broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) propisano je da je
svaka strana dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. U
dokaznom postupku nije proveden postupak identifikacije parcela, niti je
proveden uviđaj na licu mjesta čime nije ni utvrđeno gdje se nalazi prolaz
prema mostu na rijeci Drini za koji tužitelj tvrdi da je napravljen kroz
njegovu parcelu, a koji se svakodnevno koristi kao prilazni put mostu od strane
stanovništva naselja O.
Stoga tužitelj i nije dokazao da je uopšte došlo
do uznemiravanja prava vlasništva na njegovim nekretninama na način kako je to
opisano u tužbenom zahtjevu, obzirom da su tuženi prigovorili na postojanje
uznemiravanja, pri čemu je tužitelj propustio dokazati da se njegova parcela upravo
koristi kao prilazni put do mosta koji je izgradio prvotuženi kao investitor, a
na osnovu odobrenja koja je izdao drugotuženi. Stoga je sam čin uznemiravanja
ostao nedokazan, pri čemu činjenica da navedena parcela koristi kao prilazni
put ukazuje na postojanje oduzimanja stvari za potrebe javnog interesa, odnosno
da je izvršena faktička eksproprijacija zemljišta za javne potrebe, obzirom da
tužitelj ne bi ni mogao koristiti nekretninu ako se ista već koristi kao javni
put. Iz navedenog proizlazi da se na konkretan pravni odnos i ne može
primijeniti odredba iz člana 132. stav 1. Zakona o stvarnim pravima jer tužilac
ne bi imao pravo na zaštitu po osnovu uznemiravanja obzirom da se njegova
parcela koristi kao javni put, odnosno da je došlo do oduzimanja stvari, zbog
čega bi imao ovlaštenje da traži naknadu za faktičku eksproprijaciju
nekretnine. Stoga se ne bi mogao provesti ni dio tužbenog zahtjeva kojim se
traži da tuženi prestanu sa uznemiravanjem, te da se
ubuduće uzdrže od bilo kojeg oblika uznemiravanja prava vlasništva tužitelja,
obzirom da bi isti bio protivan javnom interesu.
Odluka o troškovima žalbenog postupka donesena je
na osnovu člana 386. stav 2., 387. i 397. stav 2. ZPP-a, pri čemu je ovaj
sud je uzeo u obzir samo troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Stoga je sud odbio
zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe obzirom da sa istom nije
uspio, dok je odbio zahtjev prvotuženog za naknadu troškova sastava odgovora na
žalbu obzirom da isti nije bio neophodan za vođenje postupka.
Na temelju iznesenog, ovaj sud zaključuje da
žalbeni razlozi zbog kojih se pobija prvostepena presuda nisu ostvareni, pa
kako nisu ostvareni ni razlozi na koje drugostepeni sud pazi po službenoj
dužnosti, prema odredbi iz člana 221. Zakona o parničnom postupku (Službene
novine Federacije BiH, broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), to je valjalo žalbu
odbiti i presudu prvostepenog suda potvrditi, primjenom odredbe iz člana 226.
navedenog Zakona.
Predsjednica
vijeća
Đajić
Tanja